Kad moji japanski prijatelji posjete Hrvatsku, često postavljaju isto pitanje gledajući pune kafiće: "Tko radi? Kako funkcionira ovo društvo?"
Ne mogu im zamjeriti. Prošećite hrvatskim gradovima tijekom dana i vidjet ćete kafiće preplavljene ljudima. Sjede satima uz samo jedan espresso i čašu mineralne vode, ili dijele pivo ili čašu vina.
Mnogi turisti poznaju samo obalna ljetovališta poput Dubrovnika ili Splita. Međutim, ja sam rođen i odrastao u Vukovaru, gradu u unutrašnjosti, u regiji Slavoniji. Tamo sam proveo prvih 25 godina svog života, odrastajući i prolazeći kroz burne 90-e. Unatoč abnormalnim i teškim uvjetima tog vremena, jedna stvar u našem svakodnevnom životu ostala je nepromijenjena: način na koji provodimo vrijeme s drugima.
Nakon više od dva desetljeća života u Japanu, sada jasno osjećam izraženu razliku u vrijednosti vremena u ove dvije kulture.
Iluzija pauze za kavu
Pun kafić? To je samo dio priče. Prava kultura povezivanja njeguje se iza zatvorenih vrata: u dnevnim sobama i kuhinjama.
Kada sam bio tinejdžer, nismo imali mobilne telefone. Ipak, uvijek smo znali tko je gdje. Bez obzira na školu, svaki dan smo posjećivali jedni druge kod kuće. Ponekad bismo nazvali fiksni telefon da provjerimo jesu li kod kuće, ali uglavnom bismo samo navratili. Roditelji mojih prijatelja odmah bi nam skuhali kavu, a mi bismo sjedili dva-tri sata prije nego što bismo otišli u šetnju (i vjerojatno potajno probali prvu cigaretu ili alkohol).
"Samo ću do Anite" — Spontane posjete
I to nije bila samo stvar tinejdžera. Naši roditelji radili su potpuno istu stvar sa svojim susjedima. U Japanu je uobičajeno provjeriti raspored tjednima unaprijed ako želite posjetiti prijatelja. Ali u Slavoniji je bilo sasvim normalno usred dana pomisliti: "Samo ću do Anite na kavu", i jednostavno se pojaviti pred njenim vratima.
Nekako su uvijek imali vremena da vas prime u kuću. Čak i ako su bili usred posla, prekinuli bi ga i satima sjedili s vama. Moji baka i djed bili su vinari i vodili su lokalnu gostionicu u Slavoniji, pa sam izbliza promatrao ovaj nepretenciozan, spontan oblik gostoprimstva. Dočekati nekoga nije bio zakazan događaj, već refleksna akcija.
Dvosjekli mač slobodnog vremena
Možda zvuči idilično, i uglavnom jest. Ali kako sam odrastao, shvatio sam da to može stvarati i probleme. U tako usko povezanoj zajednici, tračevi se šire brzinom munje. Također, budući da je kulturološki neprihvatljivo odbiti gosta, možete se naći pozvani u kuću nekoga tko je zapravo nevjerojatno zauzet ili jednostavno ne želi vidjeti nikoga u tom trenutku. Ipak, po tradiciji vas moraju ugostiti, a vi biste mogli ostati satima prije nego što se konačno spremite za odlazak.
Upravljano vrijeme nasuprot podijeljenom vremenu
Danas, kao otac koji vodi punovremeni posao u Japanu, moj život je pedantno strukturiran. Cijenim učinkovitost, poštivanje privatnosti i red japanskog društva. Ipak, često razmišljam o slavonskom načinu korištenja vremena.
U Japanu se vremenom "upravlja". Uklapamo planove s prijateljima i obitelji u prazne prostore na našim kalendarima. U Hrvatskoj se, s druge strane, vrijeme "dijeli". Posao, kućanski poslovi i osobni planovi često se stavljaju na drugo mjesto u odnosu na osobu koja stoji na pragu.
Kultura bacanja svega i dijeljenja pića i razgovora je razlog zašto sam toliko strastven prema vinima koje donosim u Japan. Na Balkanu, boca vina ili šalica kave nisu samo piće; to je izgovor za zaustavljanje svijeta i zajedničko provođenje tri sata "ništa vremena".